Naselje Ivankovo

Današnje veliko selo Ivankovo jedno je od mnogih naselja u istočnom međurječju Drave i Save kojih se povijest može donekle pratiti od razvijenog ili kasnog srednjovjekovlja nadalje, i to pod manje – više nepromijenjenim imenom. S obzirom da se u srednjem vijeku po svojim obilježjima i povijesnom udesu ono nije izrazito izdiglo iznad prosječnih trgovišta s utvrdama kakvih je u tom dijelu Podunavlja bilo više desetaka, a također i da u novom vijeku nije preraslo u moderno gradsko naselje. srednjovjekovnoj prošlosti Ivankova posvećeno je dosad vrlo malo ozbiljnih istraživanja. Zapravo su još uvijek osnovno polazište za takav posao odjeljci posvećeni Ivankovu u znamenitom priručniku povijesne geografije Dezsöa Csánkija, objavljenom na prijelomu XIX. i XX stoljeća. Tim kratkim i sažetim člancima, nabijenim osnovnim podacima sabranim iz svih izvora do kojih je Csánki uspio doći, malo što je dodano u kasnijim radovima koji se tiču Ivankova. Među potonjim je autorima o Ivankovu svakako najtemeljitije pisao Stjepan Pavičić u svojoj monografiji o vukovskoj županiji.

Ivankovo se nalazi na središnjem međurječnom ravnjaku, na istočnom izbojku Đakovačke grede koja tu dijeli sliv Vuke od sliva Biđa i Bosuta, odnosno, u hidrografskom smislu, porječje Dunava od porječja Save. Još preciznije, Ivankovo leži na južnoj strani te grede, dakle u slivu Bosuta. U okvirima srednjovjekovnih upravnih cjelina, Ivankovo se nalazilo u središnjem dijelu vukovske županije, a u crkvenom je pogledu pripadalo isusovačkom arhiđakonatu pečuške biskupije, u kojem se nalazilo uza samu granicu s vukovskim arhiđakonatom.

Najstariji poznati povijesni izvori koji spominju Ivankovo potječu iz XIV. stoljeća. Iz tih se izvora može pouzdano zaključiti da je ono postojalo već u doba Arpadovića. ali izravnih podataka što bi potjecali iz tog doba, ili govorili o njemu, nema.

Zapravo je nastariji izvor za povijest Ivankova samo njegovo ime. To je tako shvatio i Pavičić kada je pokušao izvesti povijesno-toponomastičku interpretaciju tog imena. U srednjem vijeku Ivankovo je nosilo mađarsko ime koje se u modernoj grafiji bilježi kao Ivankaszentgyorgy. Dakako da se to ime u pojedinim srednjovjekovnim zapisima bilježilo s manjim ili većim slovnim varijacijama, ponekad dodatno iskvarenim u prijepisima. To ipak nimalo ne dovodi u sumnju da je posrijedi mađarska složenica sastavljena od tri riječi, odnosno od dvije značenjske cjeline: Ivanka i Szentgyorgy. Prva je riječ izvorno nedvojbeno osobno ime, slavenska deminutivna inačica imena Ivan, koju se dosta često nalazi u našim srednjovjekovnim ispravama. Druga je mađarski izraz koji znači ‘sveti Juraj’. Razmišljajući o tom složenom mjesnom imenu. Pavičić je iznio zanimljiv pretpostavku koja bi imala donekle osvijetliti najraniju povijest tog naselja:

“Taj sastavljeni oblik jasno ukazuje na to, da je u tom naselju postojala s jedne strane crkva s posvetom sv. Đurđu, a s druge mjesto, koje se od starine zvalo Ivankovo. Izgleda da su tu u najstarije vrijeme poslije naseljenja upravo bila dva naselja, jedno oko spomenute crkve, a drugo pod imenom Ivankovo, a oba su se s vremenom, najkasnije do XII. st., spojila u jedno, te je prema tome sastavljanjem obaju starih imena nastao i jedan oblik. …”

*SREDNJOVJEKOVNO IVANKOVO I NJEGOVI GOSPODARI, Stanko Andrić, Monografija Ivankovo 2003.

Poslije Mohačke bitke 1526. godine i kastrofalnog poraza hrvatske i ugarske vojske, počelo je kontinuirano tursko napredovanje prema zapadu i sjeveru Slavonije. U početku Turci su neprestano vršili manje napade na još neosvojene slavonske utvrde koje «su bile samo uvod u novu vojnu Sulejmana II. , koja je imala za cilj osvajanje Beča». Turska osvajanja Slavonije do Požege i Pakraca trajala su deset godina (1526.-1536.) . U Istočnoj Slavoniji najduže su se održale tvrđave u Ivankovu i Cerni čiji je vlasnik bio Franjo Zay. Krajem 1529. ili početkom 1530. godine Turci su zauzeli Morović, pa je granica prema preostaloj Slavoniji išla linijom «od utoka Bosuta u Savu, zatim Bosutom do Vinkovaca, a od Vinkovaca zaobilazeći Korođ izbijala iznad Osijeka na Dravu.»

Godina 1536. bila je slična katastrofi kakva se dogodila poslije Mohačke bitke, jer je turska vojska te godine zauzela cijelu srednju Slavoniju, a u tom naletu Turaka, izmešu ostalih, osvojeni su Ivankovo, Cerna, Gradište, Babina Greda, te na zapadu utvrde i mjesta sve do Našica, Orahovice i Požege. Kralj Ferdinad I. Pokušao je 1537. godine organizirati još jedan vojni pohod protiv Turaka, kojim je želio povratiti izgubljene krajeve, Skupio je kod Koprivnice vojsku od 16.000 pješaka ni 8.000 konjanika koja je još imala 7-8 velikih i oko 40 malih topova i na čelo joj stavio Ivana Kacijanera.

Vojska je krenula prema Osijeku, ali zbog gladi i iscrpljenosti nije imala snage da ga osvoji. U potrazi za hranom Kacijaner je zauzeo Erdut, ali je tamo našao malo hrane, pa se preko Vuke uputio prema Ivankovu, gdje je bilo hrane i mnogo vina, ali i jaka turska posada u utvrdi. Kad je vojska prelazila Vuku, preko mosta koji je sama napravila, most se srušio a nabujala Vuka progutala je dio artiljerije i topova. Na domaku Ivankovu, Kacijanerova se vojska napokon najela, ali i izopijala, pa su je Turci napali topovskom vatrom iz ivankovačke tvršave. Kacijaner se uspio povući prema Gorjanima, odakle je trebao krenuti u valpovačku tvršavu, ali je iste noći i sam spašavao glavu bijegom. Bio je to definitivan pad Slavonije pod tursku vlast, koja će ovdje ostati slijedećih 160 godina.

Turska uprava novoosvojenih područja bila je brzo organizirana u veće i manje vojne i civilne cjeline. U Nijemcima je bilo sjedište kadiluka, koje je potpadalo pod Iločki pašaluk, kojem su pripadale četiri nahije u Ivankovu, Podgorju, Posavju i Rači, uključujući i nahiju Nijemci. «Nahija Ivankovo bila je terirorijalno izgleda najrasprostranjenija i brojila 30 sela».

Točne granice nahije Ivankovo teško je utvrditi, ali se rekonstrukcijom kasnijih podataka može reći da je «istočna granica nahije Ivankovo počinjala na Savi između Štitara i Županjskog blata odakle je vodila na sjever između Gradišta i Privlake do Bosuta, zatim preko Bosuta između Trbušanaca, Jankovaca, Cerića, Petrovaca obuhvaćajući Marince Vukom do Laslova, a na zapad od Markušice na Biđ i kod Jarmine doticala se Save.»

*RAZVOJ IVANKOVA OD 1536. DO 2000. GODINE, Marko Landeka, Monografija Ivankovo 2003.